... I've already told you, train i'm on is not passing trough your city, but there is one bb from yours to mine. So take one way ticket and i will be on the other side, waiting. Cuz those sparks you give me deserve to burst into flames. And even if they burn my wings i will know that it was one hell of a flight.
Klik tamo i tri klika iza i više njih me navede na neku hardcore sadržinu što me navelo na razmatranje tog pojma kao pojave i povezivanje istog onako asocijativno sa mojim tvrdim jezgrom. Sam izraz se koristi u muzici, sportu, stripu, plesu (znak zbunjenosti), filmu, krevetu... ili da se bolje izrazim filmu→ krevetu
Muzika: Sećam se neke slike od pre 10ak godina kad sam se vratila kući odnekud i zatekla ćaleta kako sedi paralisan u fotelji i na moje pitanje šta je bilo kaže on: slušao sam radio danas i neku emisiju, i kaže spiker da će nam pustiti za 20ak minuta „harkor“(jadnik nije ni izgovoriti znao a mogu da zamislim reakcije kad ga je actualy čuo) pa sam rešio da sačekam da vidim šta je taj „harkor“, majko mila kad je ono krenulo da drči, prdi, testeriše i grmi pa kad je onaj krenuo nešto da arlauče ko da ga živog deru pomislio sam da će mi neko upasti ovde da me prekolje sad odmah. Najveći mu je strah od smrti bio. Ta ga fobija nije spasla.
Ovaj izraz kao takav pominje se kao podvrsta hard core punk, hard core hip hop i hard core techno i kao nijansa u nekim drugim pravcima i podpravcima.
„Hardkor (енгл. hard core – tvrdo jezgro) pravac u pank muzici nastao krajem 70-ih i početkom 80-ih. Javlja se u Severnoj Americi kao reakcija na komercijalizaciju panka i predstavlja njegov ekstremniji i siroviji oblik. Hardkor muziku karakterišu jednostavnost, brzina i urlajući vokali. Punu ekspanziju doživljava početkom 80-ih i traje do ranih 90-ih, kada posustaje pred nadolazećim grandž pokretom. Hardkor je u međuvremenu evoluirano, a današnja hardkor muzika je dosta različita od onoga što se 1980-ih zvalo hardkorom.“ – WIKIPEDIA
Što se mog dodira sa tim tiče on je vezan za neko revolt tinejdžersko doba, nisam odavno slušala Suicidal Tendencies, mogla bih jer revolta i dalje imam.. Punk mi više leži kao stil života nego što imam afinitet ka tom muzičkom pravcu.
Hard core techno je podvrsta elektronske muzike koja je više okrenuta ritmu nego melodiji i koristi nalik na industrial distorzične samplove i beatove i sam ima dosta podpravaca. Naročito popularan u centralnoj i severozapadnoj Evropi. Zaštitni znak hardcore-a je brzi i izrazito agresivan ritam. Dolaskom techna i ovaj mi je pao pod uvo, kome nije jasno šta je to neka posluša Atari teenage riot, ako može...
Hard core hip hop je podpravac hip hopa nastala iz east coast scene 80ih i karakterišu ga besni i agresivni zvuci i konfliktni tekstovi , naročito popularizovan tokom 90ih. Ja sam nekako uvek imala više afiniteta ka spojevima ovakvog pravca sa „težim“ zvukom i sećam se jednog dobrog soundtracka za Judgment Night (film mi nije nešto posebno ali muzike se rado sećam)
Vrsta plesa: ili tzv. „Moshing“ ili još takozvaniji „šutka“ vezuje se za hard core punk i heavy metal i zamisli ima tu podvrsta samog plesa i raznih varijacija na temu : Circle Dancing, thrashing, Wall of Death itd....ovo nisam pokušavala iznutra, samo spolja i to tri reda dalje od ugrožene zone, na skoro pa bezbednoj udaljenosti, on the edge, kao i sve u životu što volim, na ivici i sa teturanjem.
Sport: Hardcore wrestling je vrsta profesionalnog rvanja u kome su pravila „pomerena“ u smislu pravila borbe, okruženja i dozvoljenih „pomagala“ koja inače nisu dozvoljena u rvanju. Nastao je iz potrebe reklame i promocije rvanja kao sporta pri čemu su se poslužili naravno marketinškim prenaduvavanjem u cilju zarade. Kao stil borbe prvo je ustanovljen u Japanu kao promocija Frontier Martial-Arts Wrestling-a a zatim postao popularizovan u SAD u Extreme Championship Wrestling.
Strip: Hardcore je Marvelov lik (naravno), negativac, ubica koji rukama može da seče metal i neprijatelj je Cage-a ( power man-a ).
Film: ovde već svi znamo o čemu se radi i kakav je žanr u pitanju. Živela industrija i tvrda sadržina!!!
Nekada sam mislila da nije moguće da se dogodi nešto tako ali...
...as always, in a strange monumental way...
Ulazim u vagon I tražim prazan kupe da se zavučem do prozora I uronim u knjigu. Nakon dva minuta ulazi neka starija gospođa odevena u roze jaknu I roze dokolenice. Fuck!
- Dobar dan, jel imate grip?
Dižem pogled i gledam je belo.
- Ne koliko ja znam.
- Ne koliko znate. Dobro. Znate ja uvek kad uđem negde prvo to pitam jer znate kakva su vremena, grip vlada svuda.
Ok, dakle hipohondar, htela bi valjda da živi 300 godina, šta li, i boji se tako „opakih“ bolesti kao što je grip koji uz malo sisanja limuna sam od sebe prođe za celih jebote-nedelju dana. A možda bakutejner ima AIDS, mislim deluje „moderno“. Vraćam se ja čitanju u nadi da će svaki oblik konverzacije da se zaobiđe.
- Jel vam ne smeta da malo otvorim prozor da se provetri? – kaže ona a u vozu ne greju i piči bar 70km/h. – Znate, zbog klica.
Mislim se dal' da je suočim sa istinom, da u njenim ustima živi preko 300 ali ne bakterija već vrsta bakterija i da je to way beyond broja klica na kvaki ulaznih vrata javnog toaleta i da će se pre razboleti ako trpi hladnoću i tako dovodi svoje telo u stres nego ako direktno na nju pljune klinac s mononukleozom. U tom ulazi dekica u kupe, seljak čovek i kasnije će se ispostaviti razočaran u religiju i sistem, dakle siromašan i ogorčen.
- Nemojte me gospođo s tom temom molim vas...koji Bog, jeste, ja ću u crkvu da se molim i ništa da ne radim po ceo dan, nema gospođo ništa od te priče, ako je pravedan što daje onom kriminalcu i lezileboviću što po ceo dan banči u kafani a nama što pošteno radimo ceo život ništa(deda očigledno misli na pare)....
- Nemojte tako, on nam daje slobodnu volju a posle će svi kod njega na raport...
- Ma manite me se gospođo...bolje da menjamo temu, gde vi idete? Za Nemačku?
- Pa idem ja prek...nije važno
- Bio sam ja u Nemačkoj, nego znate ne znam jezik i tako....
- Pa što ne znate?
- Pa nije se imalo kad uhvatili drugi poslovi...
- Znate kako piše na domu vojske ono “zna onaj koji sme“ , nešto tako....poenta je: da ste hteli naučili bi vi taj nemački.
Deda već ljut i vadi plastikanku od politre i počinje da nudi sokom po kupeu. U pitanju je domaća jabukovača, i zamislio je da svi ližemo isti grlić što se valjda u njegovom selu radi kad se ide u lov, sedi oko vatre ili baba ne opere čašice. Na to će gospođa hipohondar:
- Ne mogu, hvala, vi ste bolesni.
I vadi makazice i kreće da secka nokte koji lete svuda po kupeu.
Ovo je trenutak kad ja ostajem nema od neverice, moj um ne može ni da isprocesuje situaciju i u tom upada u kupe bakica u kratkim rukavima, svilena košuljica, prozor je otvoren jer po treći put lady hypo luftira od klica, i kreće da nudi promotivni materijal adventističke crkve. I hvataju dedu koji misli da su adventisti sekta i da nisu hrišćani, pritom pojma nema o čemu zaboga sere, u mašinu spike o religiji.
- - Gospođice mlada, vi, vi što čitate knjigu ( fuck, mislim se ja koju sva ova priča i ovi likovi apsolutno ne interesuju), jel vi čujete zaboga ( inače ne veruje u boga al ga svako malo u usta uzima, standard ) šta one pričaju! Ajte uzmite malo rakije, šta vam je!
Mislim se, ljudi, nemoj sad da vam objasnim dve i tri o religiji, ali umesto toga ustajem, oblačim jaknu i ostavljam tri bajata leša da se raspadaju natenane.
...reče Vin Diesel, The Namuđeni, i bi svetlost...
a ako je on fast and furious, šta se ja tu onda pitam šta je istina.
U sobi je sve smrdelo na prepunjenu pikslu a tako je I izgledala. Probudilo ga je njeno meškoljenje po krevetu, ne toliko što se pomerala već osećaj mrežastih čarapa na goloj koži kog nije podnosio. Zbacio je prekrivač sa sebe i protrljao lice prstima. Jednom će prestati da gricka nokte, mislio je, samo zbog toga što mu sopstvena kosa škripi pod jagodicama. Iz zvučnika su rovali Rammstein „Engel“ . Pokušavao je da u polumraku napipa paklu cigareta. Ne može da misli bez nikotina, tvrdio je. Nemoguće da sam ovoliko ispušio sinoć, mislio je gledajući u 3 prepune piksle, moram da otvaram novu. Opsesivno je skinuo foliju i to one delove koje nisu predviđene za skidanje. Voleo je to da radi, da potpuno ogoli ono što će da unese u sebe. Zapalio je cigaretu, duboko uvukao nekoliko dimova i shvatio da mu je bešika puna. Pridigao se u sedeći položaj i osmotrio sobu. Nekoliko flaša vina, ispražnjenih, oborenih, šoljice sa ispijenom kafom, talog na dnu i dve prevrnute na pod, odgrisci jabuka na stolu i oko njega, garderoba, njegova, njene crne martinke i gomila nečeg crnog što je ona nazivala svojim stvarima, upetljano u užad. Sve je govorilo u prihod tome da se tu divljalo tokom noći, sve sem onoga što se u njemu samom događalo. Opet ništa, void. Znao je da bi trebalo nešto da oseća, makar hedonističko zadovoljstvo, ali jedino mu je ukus u ustima bio drag. Voleo je da pije vino, vodu između gutljaja, da grize jabuke i pijucka kafu, sve naizmenično dokle god ga ima. Sve je prelivao dimom cigareta, po 3 pakle za noć. Ukusa žene u duši nije bilo. Često je i mislio za sebe da nema dušu. Da li ovaj osećaj praznine treba da mu potvrdi to? Ustao je i otišao u klonju. Naslonio se glavom o zid, pustio mlaz i bitno ga propratio do kraja. Bez misli. Vratio se u sobu i nagazio na ključeve, opsovao i vratio ih u desni džep jakne. Ključevi moraju biti uvek u desnom džepu jakne. Okrenuo se oko sebe i zastao pored kreveta. Sledećih 10 minuta ju je posmatrao. Disao je ritmično, sporo. Pred očima su mu sevali flashbackovi protekle noći, sadističkog seksa, vezivanja, pljuvanja i šamaranja, ali mu je disanje ostalo savršeno smireno. Podigao je nogu, stavio joj stopalo preko lica i nagazio jako. Prepadnuto je skočila i pogledala ga začuđeno. Njene zbunjene i uplašene oči nisu izazivale žaljenje. Nisu bile prave boje. Isuviše su blede. Kao i ona.
Gledao je u njene oči nekoliko trenutaka a onda je zgrabio za kosu i izvukao iz kreveta. Gurnuo je o zid svom snagom. Želeo je da je išutira celu. Nervirala ga je beskrajno njena praznina, to što nije imala kičmu, to što se nikada nije bunila, to što se samo pretvara da bi se dopala, a najviše od svega ono što je sam sada osećao. Ništa.
Brzim pokretima pokupio je njene stvari sa poda, ugurao joj ih u ruke i izgurao napolje. Plakala je ali što se njega tiče nek plače, manje će da piški. Sa winampa je krenula „Sonne“. Izvadio je drugu cigaretu da uživa u njoj na miru. Sam. Najsjajniji.
Baš u trenutku kad mislim da će mi sagoreti ganglije dok isparavam po gradskom prevozu ulazi bakica sa unukom, mala se smešta pored mene i potpuno mi ulepša dan. Četiri godine, pozamašna dioptrija i razorna radoznalost....
„Bako, ja kad porastem biću vozač autobusa, jel znaš, bako? To je zato što je on ograđen skroz, el vidiš, i tamo ću moći da budem sama... E, bako, a šta piše ovde, ajde mi čitaj sve ovo što piše (pokazuje na poster sa zanimljivostima „Da li ste znali...“).“
I kreće baka da čita...“Jedan metar kvadratni Sunčeve površine sija svetlošću kao 600.000 sijalica od 100W istovremeno.“
„600?“ (začuđen pogled)
„Ne 600, već 600 hiljada.“
Gleda mala u vazduh, pretumbava nešto po glavi, i kaze bakici: “E, zamisli.“
„Bako, a zašto ja sad imam toliko puno želja u sebi?“ Kaže baka: “zato što imaš bujnu maštu.“
„Pa, znam, nego zašto ja maštam?“ Baka odgovara: “Zato što je maštati lepo.“
„Jao, bako, meni je ovde pakleno, kad-ti-kažem, daj mi onu tvoju lepezu bar 5 minuta...“
Svaki čovek se bar jednom u životu susretne sa nekim od svojih demona. Ovi manje svesni toga o čemu se radi budu upućeni od ovih stručnijih ili samoproklamovano vrsnih poznavaoca šta su to demoni i čemu služe. Uglavnom ih definišu kao „mračne sile“ koje progone čoveka i gone ga na borbu onda kada to najmanje očekuje i želi, i služe „ojačanju duha“ (borbe, ne demoni, i to pod uslovom da ih pobediš). Obično se do ishoda borbe vrzmaju unaokolo i prave probleme vlasniku i okolini. Kako ja shvatam poredak stvari, nema tih demona koje sam nisi pozvao niti dolaze kad im se najmanje nadaš. Lažno moralisanje, odbacivanje svoje prirode, bespotrebna i uporna težnja ka uklapanju u kalup su kao otvorene pozivnice za demone.
Šetala sam praznom ulicom, svi su odavno otišli na spavanje. Um mi je je bio namerno besposlen, praznila sam ga danima od raznog đubreta. Idealno tlo za Đavola da se poigra. Osetila sam da mi se neko približava. Isprva su to bili mukli a onda sve glasniji koraci. Strah me je polako obuzimao. Ispred mene se pojavljivala njegova senka, sećam se da me je začudilo kako je neobično duga. A onda sam osetila dah u kosi. Mirisao je na cigarete. Uhvatio me je za ruku, stisak mu je bio snažan, učinio je da se parališem. Okrenuo me je ka sebi i rekao:
“Dugo te pratim, još duže lovim refleksiju onog što bi mogla biti, to što nosiš u sebi čini te savršenim neprijateljem. Nemoj se praviti mrtva, nemoj me razočarati“.
Svetlo grada se kroz njegovu bledu put provlačila kao kroz dim dajući mu naročitu nijansu sive, i kosi i očima.
„Imam nešto lepo da podelim sa tobom“- rekao je glasom koji mi se uvlačio kroz kičmu i nastavio da govori ali mi je tekst postao nebitan. U tom trenutku najbitnije mi je bilo da ne prestane da govori satima. Svidela mi se boja tog glasa, previše. U glavi mi se izbistrila konfuzija oko ispravnog i neispravnog, koja je reakcija prava, pobeći ili ostati...nije mi izgledao kao da mu je bitno da li je u meni haos već kao neko ko ume tim haosom savršeno da upravlja. Zavukao je ruke u moj um i sklonio sve anđele odatle.
“Ne plaši se, anđeli ti ne trebaju, ja nisam tu da te povredim. Tu sam da ti pokažem slobodu“
Nudio mi je iskušenje. I slobodu da biram. Iskušenja kojima ne podlegneš mogu da te truju dugo iznutra, znala sam to jer sam mnogima odolela, a sloboda ume da bude tako opojna. Znala sam kuda vodi ovaj put. Uzela sam njegove ruke sa obe svoje. Moja „mračna sila“ i ja postali smo isto – tačka koja nestaje u mraku.
Свака кућа има по једну змију чуваркућу. Иако су је, по причама, виђали многи, нико не уме тачно да је опише. Она живи испод прага где су, према неким мишљењима, првобитно сахрањивани мртви. И дан-данас се тврдо верује да чуваркућа чува кућни праг испод којег живи и стога је забрањено нанети јој зло. Змија, или гуја, у овом контексту представља отеловљење душе мртвог претка, дакле хтонско биће. Она никада неће ујести некога из „своје“ куће. Код Литванаца, Пољака, Чеха, Срба и Хрвата то поштовање кућне змије било је готово општа појава.
Овако изгледа оригинални текст из словенске митологије.Елем, пошто веме мења све, иако ја лично мислим да време није узрочно повезано већ више последично за ову тему, или било коју другу, модификовани текст би ишао овако:
Свака кућа има по једну змију чуваркућу. Иако су је, по причама, виђали многи, нико не уме тачно да је опише. Осим моје комшинице Руже, она каже да змија мора бити шарена ал не баш као шарка више онако као коралне змије, Red on yellow- kill a fellow,
Red on black- venom lack-тип змије. И, наравно, она је то видела много пута за живота и у свом и у туђим двориштима, не-д'о-бог да она нешто пропусти да испрати а да се у комшилуку догађало.
Она живи испод прага (не баба Ружа већ змија, да баба Ружа живи испод прага то би била једна јако уврнута породица и архитектура прага) где су, према неким мишљењима, првобитно сахрањивани мртви. Тамо где су наше куће сахрањивани су само евентуално мрави, кукуруз и попино прасе али било шта са кичмом и очима тешко. Прави корални гребен ја вам кажем са све оним баба Ружиним коралним змијама.
Ја се сећам неколико змија које су продефиловале кроз моје двориште, ни једна није била тежак техниколор, углавном су уносиле максималну панику међу редове уже фамилије и ширег комшилука иако „И дан-данас се тврдо верује да чуваркућа чува кућни праг испод којег живи“, и бивале суперсоничном брзином одвојене од овога света иако „и стога је забрањено нанети јој зло. Она никада неће ујести некога из „своје“ куће.“
Кад се сад сетим, уствари, сваки пут кад је неко залелекао“змијаааааа!“ ја још не стигнем до улазних врата да видим шта се дешава а Ружа је већ у дворишту с најбољом другарицом палицом и полумртвом дугуљастом животињом на другом крају другарице. Све неодољиво подсећа на епизоду Симпсонових "whacking day".Увелико се расправља да ли је отровна или не, да ли је то белоушка или није, поново се испредају митови и легенде у које нико жив не верује више, а ако је икаквог духа претка (Змија, или гуја, у овом контексту представља отеловљење душе мртвог претка, дакле хтонско биће) и било, од правде баба Ружине одавно је јадан погинуо, реинкарнација му се смучила и отишао је у Hollywood да глуми у споту.
Кад овако са дистанце погледам, можда је управо мој комшилук крив што немам осећај повезаности са претком J
а ко би други.
Nalazim se na nekom čudnom mestu, kao da nije moja planeta. Kao da sanjam, a možda to I jeste. Gledam u svoja stopala a ono umesto njih samo korenje, sasušeno, mrtvo. Bojim se da takva napravim korak, slomice se I šta onda. Može se desiti da padnem jer oko mene je bezdan. Može se desiti da me povuče nazad ili da krene za mnom kao večiti okov. Tako ukopana osvrćem se oko sebe I dokle god mi dopire pogled nema tla. U daljini ima neba I horizonta ali sa čim se to nebo dodiruje ne mogu da dokučim. I ništa nije pravolinijsko a sve je u nijansama plavog. Čitav taj horizont mi izgleda kao Moebijusova traka. Zatvaram oči I pokušavam da se setim svog porekla , kako se moje korenje osušilo I zašto ovaj krajolik ima samo obris mene.
Svi oni klinci s kojima sam trčkarala, pravila bunkere od snega, vozila bicikl, gradila svetove iz mašte… su nestali. Većina ima neku tužnu ili mučnu priču. Samo što se ja tih priča ni ne sećam više. Svi ti ljudi iz ulice usahli su od pretakanja iz šupljeg u prazno od danas do sutra. Njihova priča je uvek ista izlizana ploča koja stoji u starom gramofonu I vrti se već toliko dugo da su žlebovi ravni a igla tupa. Kakva je to onda muzika? Jednolicnan zvuk nalik na onaj kog pravi usisivač. A šta se tek dogodi sa ušima koji jedino usisivač slušaju godinama? O čemu oni misle? Šta sanjaju I da l’ se sećaju snova? U krug tako dok neko od njih ne odluči da samovoljno prekine, ukljuci prekidač filma, stavi prst na okidač, povuce obarač jer je sve drugo probao I svega mu je dosta. Kao moj prvi komšija.
Reke mi teku niz lice. Grč mi steže grlo. Vrištala bih od muke a ne mogu ni usta da otvorim I samo se kupam u znoju I suzama. Kao čovek koji zna da ništa ne može da učini a ne može da se pomiri sa tim. Ja sam daleko odatle I povremeno dobijam dojave. Kad pogledam niz ono moje korenje samo smrt se vidi, stvarna ili mrtvi snovi, svejedno, ionako su ljudi bez snova jednako mrtvi kao I ovi u zemlji. Jedino što trenutno zauzimaju su druge koordinate u sistemu mrtvila. Čekaju na svoj red Ili sami naprave preraspodelu vremena. Mrtvi ljudi čine grad mrtvim. Kao moje korenje umesto nogu. Ne mogu da ga presečem niti da ga oživim. Mogu samo da oplakujem umiranje.
Prolazim jutros pored pijace i pitam se što li su svi izbacili neke vence na tezge.
"Eto ih oni cigani, znaš od preko puta, kolju ovcu zamisli iza zgrade, onde bre u onom malom parkiću između zgrada. Prošle godine dolazila policija, ma haos napravili, mislim da ih je ona Jasmina prijavila, ona ih organski ne podnosi. Namontirali neki kavez tu u parkiću i držali kozu tu pet dana, ubi se jadna mekećući. Jasmina je po-ludela. A tu ciganku znam, bile smo trudne u isto vreme, ona sa šestim po redu. Ja je pitam Dunja pa šta će ti još jedno majke ti, kaže ona da je bolje da je tuče sin nego zetovi. E, a svako drugo dete joj nije normalno. Svako drugo, majke mi. Da ne veruješ. Živi njih osmoro u nekom prču od stana. Onaj veš tamo iza zrade što je razapet među banderama, to je njihov.
I evo ih sad tamo kolju ovcu pored ljuljaške onde, skupio se komšiluk, ko živ ko mrtav."
Kaže meni komšinica i nosi venac u ruci da ga okači na vrata.
Opet je duvao sever. Rukom je pridržavao šešir dok je stajao na raskrsnici ne obraćajući pažnju na trubljenje nervoznih vozača. Nešto mu je okupiralo um. Već pola sata je stajao tu i buljio u sopstveni dlan. Na žuljevitoj suvoj koži ležao je ključ. Ivice su mu bile neravne i nekako izlizane. Kako god da ga je okretao u ruci nikako nije odgovaralo. Nije mogao da oseti da odgovara njegovom dlanu. Okrenuo se i zaputio u poznatom mu pravcu, toliko poznatom da je mogao zatvorenih očiju da otpešači tamo. Ugao 6te i Orvelove, narezivanje ključeva.
Tog jutra je pokušao da ubaci ključ u bravu svojih vrata i nije uspeo. Kočilo je i škripalo kao da nije izbrušen. Ovo je već sedmi put da odlazi kod bravara da mu izglača i izbrusi ključ. Isti ključ, isti bravar, ista brava. Neko vreme ključ funkcioniše a zatim krene da koči i škripi, da se zaglavljuje. Nije mu padalo na pamet da promeni čitavu bravu. Lakše mu je bilo da pokušava opet i opet da popravi staro. Plašile su ga promene. Isti šešir i mantil nosio je već deset godina.
Otvorio je vrata radnje uz dobro poznatu škripu i ne gledajući u bravara zatražio da mu se izbruse ivice ključa. Umesto bravarovog promuklog glasa odgovorio mu je ženski:
“Dajte da pogledam.“
Prenuvši se iz svoje zamišljenosti prvo se zagleda u devojku a zatim kao omađijan njenom crvenom kosom napravi nekoliko nesigurnih koraka ka njoj i pruži joj ruku sa ključem.
Uzela je njegovu šaku, pogledala ključ i rekla mu:
„Ključ u vašoj ruci me podseća na jednu staru pesmu...
…O, Rose, thou art sick!
The invisible worm,
That flies in the night,
In the howling storm,
Has found out thy bed
Of crimson joy;
And his dark secret love
Does thy life destroy.”
Uzela je ključ iz njegove ruke, bacila ga među otpatke, iz fioke izvukla novu bravu, naložila mu da izađe iz radnje, izašla za njim I zaključala.
“Mislim da je vreme za promene, zar ne?”-rekla je uz osmeh.” Ako vaš ključ ne odgovara vašoj bravi, onda je vreme da zamenite staro za novo.”
Ćuteći je lomio prste u džepu mantila. Mislio je o crvu iz pesme. Crv mu je potpuno ispunio um.
Ko je fan brace Koen skapirace :)
Noćas jedva zaspah od buke ovih fino vaspitanih odozgo. Da je bar bila žurka ali ako je i bila, bila je jako čudna. Graja, metež i krčanje po parketu, ali nisu samo štikle u pitanju nego neko pravi razmeštaj. U 2 po ponoći. Taj prozapadni svet, nema kad. Radi. Potraja to do 4 ujutru.
Zvoni danas oko pola 6 neko, ja očekujem sve nekog levog kad ono neka ciganka u godinama i kilogramima, gleda me belo, više onako braon u stvari, i bezpozdravno ispaljuje "El znaš ko je sinoć spustio orman odozgo?" Ja je gledam i mislim se dal da se samo okrenem il odgovorim još nešto besmislenije. Rekoh"Ja nisam i nemam pojma ko je"...."Aha"razočarana i uporna"a rekli mi ovi moji dole da j neko spustio orman nočas al ne znam koji je...a kako ja sad to da vidim, da se popnem gore?" Ja već ne mogu da se suzdržim i počinjem da se cepam od smeha iako ne ide. "A,kako da se popnem? Jel uz stepenice?" Rekoh da se to obično rešava penjanjem uz stepenice."Aha.(trenutak unutrašnje dileme)A,ovaj krevet l prodaješ?" misli na ovaj ispred mojih vrata koji tu stoji već 2 meseca, rekoh da nije moj..."Pa reko' da ga nosim ako prodaješ."
Margo, zbog slične situacije, rado bih joj rekla da ga nosi, tog se ljubavnog života ni ne želim sećati :) Imam mnogo bolji, u prljavo roze boji :)
E, sad, odakle nam televizor...to ti je dugačka priča. Zove jedan dan komšija Dragan i kaže "Slušaj Gile da te nešto pitam, dal' ti znaš nekog ko bi mi popravio televizor? Ako može za neke male pare,ako ne onda ga baci u neki kontejner, šta će mi pokvaren, i da dođeš da ga uzmeš, ja sam slab, ne mogu ni da ga iznesem ovako pokvarenog." Kaže Gile "Pa aj da vidim da probam da ti nađem nekog." I ode Gile da uzme taj televizor.
Sedimo mi tako i mislimo se, ako njemu svejedno dal će u kontejner da ga mi odnesemo na popravku i da kažemo komšiji kako je popravka skupa, da će biti oko četiri pet hiljada, na šta će on da kaže"ma baci ga slobodno" , da platimo šta treba ako bude neka mala para i da nam ostane televizor.
Srećom riknuo mu neki mali otpornik i majstor tražio samo hiljadu dinara. I osta nama televizor. Eno ga kod babe u selu, fercera ko satić.
Stojim pored prozora i brojim sićušne potočiće što jure niz staklo da bi se napokon udavile u struji. Uvlačim dim za dimom i puštam ih sporo sa usana da mi oplakuju celo lice obojeno elektronskim svetlom lokala preko puta. Čekam zoru. Ili ona čeka mene, svejedno mi čupa srce svaki put.
Zovu me Anđeo. Zbog bele kože ili crne kose, nisam sigurna. Volim da slušam vetar, zato često vozim kabriolet po autoputu. Jurim za bukom koja će mi zaglušiti misli. Stiskam sirenu da pocepa nebo.
To što volim je moj greh. Svi koji žele da uđu, puštam ih. Posmatram muškarce kako dolaze i odlaze. Lično ih otpratim. Na oštrici i sa stilom. Dok jednog dana Đavo ne dođe po moju dušu i smiri me zauvek.
I dok čekam bliski susret autoput mi je staza. 350400 sati do kraja. Koliko km/h da što pre stignem? Koliko još do blještavila i muka?